Bojana o Igri transformacije

Intervju objavljen u nedeljnom dodatku lista ,,Dan” 12. aprila 2015. godine

Bojana Živković, savjetnica u geštalt terapiji, za „Dan“ otkriva kako da na zabavan i kreativan način raziješite unutrašnje dileme i poboljšate odnose sa drugima

Upoznavanje svijeta oko sebe djeca najbolje uče kroz igru. Opuštena i rasterećena, stiču nova iskustva i usvajaju ih s’ lakoćom. Tokom odrastanja, čini se da zaboravljamo koliko je igra važna i koliko nam može pomoći da prebrodimo svakodnevna iskušenja i nedoumice, ali i da otkrijemo koja uvjerenja nas drže „zarobljenim“ na putu ličnog rasta i razvoja.

Imajući to u vidu, Džoj Drejk i Keti Tajler su prije gotovo tri decenije u sklopu duhovne zajednice „Findhorn“ u Škotskoj osmislili „Igru transformacije“. Riječ je psihoterapijskom sredstvu koje učesnicima za kratko vrijeme otkriva urođene snage i potisnute probleme, i daje svježu perspektivu trenutnim iskušenjima. Brojni psihoterapeuti uvrstili su „Igru transformacije“ kao sredstvo za individualni grupni rad.

Akreditovana facilitatorka za „Igru transformacije“ u Crnoj Gori je savjetnica u geštalt terapiji Bojana Živković, koja za „Dan“ predstavlja ovo psihoterapijsko sredstvo, posebno pogodno za one koji iz bilo kog razloga ne žele da zatraže standardnu psihoterapijsku pomoć.

-„Igra transformacije“ je zabavna ali veoma kompleksna igra koja na smislen način omogućava da istražujemo svoje lične teme, kako se odnosimo prema sebi i drugim ljudima i pomaže nam da transformišemo načine ponašanja koja za nas više nisu korisna – kaže Bojana Živković za „Dan“. – U ovoj igri nema pobjednika i poraženih! Ona nam omogućava da na nesvakidašnji način radimo na sebi i svojim ličnim promjenama.

Kako izgleda „Igra transformacije“?

-Igra se na tabli i prilagođena je za dvoje do četvoro ljudi, koji moraju da budu stariji od 16 godina. Gornja starosna granica ne postoji. Igra je namijenjena svima koji vole da rade na sebi, ali i svima onima koji osjećaju da im je potrebna pomoć u otkrivanju sebe ali se ne usuđuju da posjete psihoterapeuta. Svako ko želi da igra „Igru transformacije“ bira koliko će daleko ići, baš kao i u životu; uključuje se i povezuje sa ljudima onoliko koliko sam odabere. Ali jedno je sigurno: poslije igranja niko ne ostane isti kao što je bio na početku. Sam tok „Igre transformacije“ odigrava se na četiri nivoa. Igrači napreduju bacajući kocku i zavisno od polja na koje dođu dobijaju poruke preko različitih karata. Prvo savladavaju fizički nivo, da bi zatim prešli na emocionalni i mentalni, a igru priveli kraju na spiritualnom nivou. Svaki nivo daje specifične uvide i nosi sa sobom rješavanje određenih iskušenja.

Postoje li pravila koja svaki učesnik mora da ispuni?

-Svaki igrač u „Igru transformacije“ ulazi sa određenom temom, tj. fokusom koji se zove „Namjera“. Vrlo je važno da ta ona bude precizno određena, jer je ona zapravo središte kasnijeg toka igre. Kako bismo sebi pomogli da što bolje formulišemo „Namjeru“, možemo početi sa pitanjima kao što su: „Kako da poboljšam svoju finansijsku situaciju?“, „Kako da se ponovo zbližim sa partnerom?“… Takođe, ovaj dio igre može da bude formulisan i kroz izjave: „Želim da pronađem način da riješim svoj negativan odnos s kolegama na poslu“ ili „Želim da uspostavim bolje odnose sa svojom sestrom.“

S obzirom na to da u „Igri transformacije“ učestvuje više ljudi, da li je za učesnike korisno da su u bliskim odnosima ili ne?

– Ukoliko se osjećate komfornije u poznatom okruženju, možete pozvati bliske ljude da sa njima igrate. Svakako, postoji opcija da igrate i sa ljudima koje ne poznajete, što daje objektivnosti više mjesta a iz „Igre transformacije“ se dobije više kada igramo sa ljudima koji nijesu pristrasni, kao što bi to bili naša sestra, brat ili drugarica. Ukoliko se igrači ne poznaju, veče pred „Igru“ oni se sastaju da se upoznaju i razmijene teme na kojima žele da rade. Zavisno od igrača, „Igra transformacije“ može potrajati nekoliko sati, ali i nekoliko dana.

Po čemu se „Igra transformacije“ razlikuje od drugih psihoterapijskih metoda?

-„Igra transformacije“ zaista odslikava život. U njoj postoji momenat kada se učesnici simbolički rađaju pomoću bacanja kocke, a onda počinju život na „Životnoj stazi“. Na tom putu imaju priliku ne samo da zavire šta se nalazi u njihovom nesvjesnom, već i da koriste slobodnu volju, da isprobaju svoju intuiciju; može se dogoditi da učesnici padnu u depresiju i suočavaju se sa bolom, a mogu da stanu na „Polje čuda“ gdje nestaje sav bol i gdje kreativnost može razigrano da kreira čudo oko „Namjere“. Dakle, u „Igri transformacije“ se simuliraju različita iskustva koja nam se u realnom životu zaista i dešavaju, i osjećaji i emocije koji su prisutni među igračima mogu biti vrlo intenzivni i duboki.

 

Ivan o plesu 5Ritmova

Intervju je objavljen u nedjeljnom dodatku lista ,,Dan” 25. aprila 2015. godine.

  1. Ples kao terapija odavno postoji u svijetu. U čemu je specifičnost plesa za koji Vi držite radionice i za koja psihološka stanja je ova terapija dobra?

​J​ako je važno u startu naglasiti da je suština plesa 5Ritmova spontani pokret, ​prepuštanje ​koje vodi u dinamičnu meditaciju, u kojoj nema koreografije i svaki plesač ,,pleše svoj ples’’.​ ​Radionice 5Ritmova se mogu predstaviti kroz 5 glavnih cjelina koje čine ovaj ples, a to su tečni, stakato, haos, lirski i tišina. Upravo ove cjeline pružaju raznolikost koja podržava kako mlade tako i stare plesače, kako one koji samo žele da probaju nešto novo tako i one koji žele da zarone mnogo dublje u sebe i dođu do novih uvida o sebi. Zapravo, u plesu otkrivate nove aspekte sebe samih i uviđate da se riječima ne može reći i opisati svaka emocija, misao, stav. Plesne radionice su savršene za sve one koji ne vole mnogo da govore a vole da rade na sebi – mnogi od nas se osjećaju previše izloženim kada treba da se povjere terapeutu ili u grupi. Ples 5Ritmova upravo spada pod jedan oblik tjelesne terapije kojeg je osmislila Gabrijela Rot sedamdesetih godina prošlog vijeka u Njujorku.

Učitelji koji vode ples, moraju biti sertifikovani predavači, koji u skladu sa svojim iskustvom mogu postavljati granice u smislu polaznika, te defnisati koji su to neprihvatljivi polaznici (teška psihička stanja, granični slučajevi, narkomani, itd).

2. Koliko dugo traje terapija plesom? Postoji li fond časova koje bi polaznik trebalo da pohađa da bi naučio kako da oslobodi potisnuta osjećanja koja ga blokiraju na putu ličnog rasta i razvoja?

​Ni jedan ples nema ograničenja, i to se preslikava i na terapiju plesom. To može biti jednodnevna radionica koju ćete posjetiti jednom, ili svakodnevni ples u svom intimnom prostoru. To mogu biti redovne nedeljne ili mjesečne radionice, ili višednevni plesovi u velikim grupama plesača. Ograničenja i pravila ne postoje, na plesačima je da pronađu volju da se maksimalno prepuste, kao i povjerenje​ u svoje tijelo da ih podrži u tom procesu. Naš put ličnog rasta i razvoja je dugačak koliko i naš život, a ples nam donosi obilje bogatstava na tom putu.

3. Šta polaznik sve može da doživi tokom pohađanja kursa plesa i da li ga Vi učite kako da kanališe osjećanja koja ga u tom trenutku preplavljuju ili mu prepuštate da samostalno pronađe način da se izbori sa tim osjećanjima?

​Nekoliko puta do sada smo pomenuli prepuštanje, i to je jako važan dio ove prakse. To je ključ koji vodi do toga šta, kako i koliko ćemo doživjeti tokom plesa. Dakle na nama je da dozvolimo sebi da nam se “to” desi, a proces obrade tih novih informacija zavisi od situacije. U manjim grupama, učitelj može procijeniti da vam je potrebna pomoć u kanalisanju novih uvida pa vam pritekne u pomoć. U situaciji kada ste u velikoj grupi, 60 i više plesača, možete vrlo lako ostati neprimjećeni u svom procesu, ali nekim plesačima upravo to i odgovara. Sve to zajedno je jedan predivan prostor u kome se možete naći, koliko god on bio u tom trenutku težak i bolan. ​

4. Ples vraća u djetinjstvo, a poznato je da djeca nemaju nikakve psihološke blokade, već svemu pristupaju sa znatiželjom. Da li to znači da i terapijski ples kojim se bavite inicira polaznike da se mentalno vrate u djetinjstvo?

​Neki od nas zauvijek u svojoj duši ostaju djeca. Nekima od nas to dijete ostane duboko zatrpano u ruševinama blokada, granica i kalupa koju su nam nametnuli naši roditelji ili okolina. Tu sputanu dječju znatiželju tokom plesa pokušavamo da pronađemo i da probudimo to dijete u nama. Koliko ćemo u tome uspjeti zavisi opet od nas samih, od toga da li imamo smjelosti da savladamo strah i zakoračimo na teritoriju koja je uvijek bila tu, ali koju smo na žalost zaboravili ili smo je zaobilazili. U ovome nam može biti velika pomoć prijatelj koji će plesati tu pored nas, poznati ljudi sa kojima provodite dosta vremena, ili grupa ljudi koju vidite prvi put u životu koja će vam ličiti na afričko pleme u toku ritualnog plesa. Upravo ta grupa plesača, je najbolji prostor, vrijeme i učitelj u kojem možete biti.

5. U kojim slučajevima terapijski ples nije preporučljiv?

​Ples nije preporučljiv ukoliko imate fizičkih poteškoća poput teških povreda, lomova ili drugih komplikovanih bolesti gdje bi fizički pokret bio nepoželjan. Ali to ne znači da osobe sa invaliditetom ili drugim smetnjama u razvoju ne mogu plesati – naprotiv, za njih će ples biti ples u invalidskim kolicima, ležeći ili sjedjeći.

Valja napomenuti da fizičke tegobe kao recimo bol u koljenu, kičmi, vratu, stopalima, zglobovima mogu biti otežavajući faktor u plesu, ali su upravo oni sastavni dio našeg fizičkog stanja sa kojim treba da radimo, da naučimo da se krećemo i da plešemo, i na kraju spoznamo uzroke i da se oslobodimo tih tegoba. Ukoliko smatrate da su neka prethodna fizička stanja bila kritična, svakako je dobro da se posavjetujete sa ljekarom.

 

O geštaltu

Prije nego pokušam da vam objasnim šta je geštalt i koliko je dobar za ljude, željela bih da kažem par riječi o psihoterapiji uopšte. Pretpostvaljam da ste već čitali i slušali o tome, ali hajde da pogledamo još jednom u to kako psihoterapija funkcioniše.

Neurobiološka istraživanja su potvrdila da međuljudski odnosi mijenjaju neuropsihološke strukture, tj. ljudsko biće ne može ostati isto nakon interakcije sa drugim ljudima ili okolinom. Dakle, mozak je, hajde plastično da se izrazim, jedan kompleksan dinamični sistem osjetljiv na promjene, koji ima sposobnost adaptacije i reorganizacije u interakciji s okolinom.  Za psihoterapiju to znači da se kroz subjektivno iskustvo, posebno iskustvo u kontaktu s drugom osobom, tokom vremena mogu dogoditi neurobiološki mjerljive promjene. Ovo je jako važno da znamo: direktno svjesno iskustvo i direktan kontakt s drugom osobom zajedno ostavljaju trag u psihičkom funkcionisanju.

Sada će mi, nadam se, biti lakše da objasnim šta je geštalt, kao poseban pravac u psihoterapiji.

Najvažnije je da znamo da su osnovni principi geštalta: svjesnost, kontakt, biti ovdje i sada, i paradoks.

Cilj terapije je povećati polje svjesnosti u određenom području doživljavanja pojedinca, a samim tim povećati sposobnost pojedinca da osvijesti svoje navike u pojedinoj situaciji i time sebi omogući izbor djelovanja u toj situaciji. Na primjer, jedna žena nikada ne traži pomoć u teškim situacijama, već uvijek sve sama odrađuje, čak i kada za to nema snage ili načine. To je njena navika, da nikad ne traži pomoć ili da je odbije kada joj se ponudi. U geštaltu, radili smo s njom na osvješćivanju ove njene navike. Ona sada svaki put prepozna kada joj se ”pokrene lavina iznutra” kada pomoći nema jer je odbija ili ne traži. Ona je ohrabrena da svaki sledeći put, kada prepozna da lavina nadolazi, sama odluči da li će da reaguje po starom ili proba nešto novo. Vremenom, u malim količinama je tražila pomoć. Istraživala je samu sebe, koliko i kakvu pomoć od drugih može da prihvati. Kako je vrijeme prolazilo i kako je uvidjela lakoću života uz pomoć drugih, bez prisile je počela da izgovara rečenice, kao što su: Hoćeš li mi molim te pomoći? Ili: Pomoć bi mi dobrodošla, hvala ti.

U ovom primjeru možemo vidjeti da je klijentkinja sama odlučila kada je postala spremna za promjenu. Ukoliko bi geštalt terapeut preuzeo odgovornost za usmjeravanje procesa prema cilju, klijentkinja ne bi više bila odgovorna za svoj proces rasta. Stoga je promjena kod klijentkinje dublja i značajnija. Promjena nije nasilna, što klijenti jako cijene.

Čovjek može rasti ako mu je dozvoljeno da bude to što jeste. Rast će biti usporen ako se čovjek  mora ukalupiti u specifična očekivanja o njegovom rastu. Stoga je kontakt temelj odnosa kroz koji ljudi rastu i grade svoj identitet. U kontaktu, gdje niko nikog ne narušava, možemo biti ono što jesmo i možemo sebe ostvariti u našem punom potencijalu. Odnos klijenta i terapeuta u geštalt terapiji je upravo takav, jer se zasniva na onome što oboje trenutno doživljavaju.

Autentičnost i pokazivanje onoga što osoba jeste daje dijalogu kvalitet uzbuđenja i svijest o odgovornosti za upravo stvoren odnos. Ovo je za mene najljepši dio psihoterapije po geštaltu. Ja mogu i odlučujem da budem ono što jesam sada a osoba preko puta to svesrdno prihvata, iskreno i bez osuđivanja. Kakvo olakšanje! U geštalt terapiji i klijent i terapeut govore istim jezikom – jezikom sadašnjeg vremena i jezikom svoje uključenosti u ono što se trenutno događa u njihovom kontaktu, ovdje i sada (za razliku od npr. psihoanalitičkog pristupa, gdje je terapeut stručnjak koji interpretira, a klijent amater koji nema teoretsku osnovu za razumijevanje svog iskustva). Sadržaji se ne analiziraju i ne objašnjavaju, nego se stvaraju načini i mogućnosti za integraciju i prihvatanje tih sadržaja. U centru terapijskog rada su klijentov doživljaj – njegovo subjektivno iskustvo, i terapeutova zapažanja o detaljima koja do tog trenutka nisu bila dio svjesnog klijentovog iskustva. Terapijska ideja je da integracijom svih djelova cjelokupnog doživljavanja (cijeloga sebe) klijent stiče mogućnost da nešto promijeni u dosadašnjem načinu djelovanja.

Logika tog razmišljanja je paradoks da što više nastojimo biti nešto što nismo, tim ćemo više ostati nepromijenjeni: npr. tema mnogih klijenata (koja okupira njihovu pažnju i vodi njihovo djelovanje) je odnos prema tome kakvi bi trebalo da budu (bilo u odnosu na sopstvene ideale ili u odnosu na očekivanja drugih), a paralelno se javlja spontana tendencija odupiranja tim zahtjevima. I tako klijent ostaje nepromijenjen, stojeći u napetom polju intrapsihičkog konflikta. Tipičan geštaltisticki pristup tom problemu bi bio u promjeni fokusa rada i to od konflikta između ideala/očekivanja drugih prema svjesnom doživljaju toga šta ja u ovome trenu jesam, bez obzira na očekivanja, i svijest o tome šta ja u ovom trenu svjesno biram kao svoj sljedeći potez.

Nakon ovakvog uvoda biće jasnije sljedeće rečenice kojima bi inače trebalo početi: Geštalt terapija je psihoterapijski pravac zasnovan na fenomenološkoj metodi i egzistencijalističkom pristupu čovjeku. Početak geštalt terapije datira iz četrdesetih godina prošlog vijeka, a njeni osnivači su bili Fric i Laura Perls (psihijatar i psihoanalitičar, i psihološkinja). Geštalt terapija ima niz oblika i podvrsta: individualna i grupna psihoterapija, terapija za djecu, terapija parova i porodična terapija (svaki od podoblika ima svoje tipične predstavnike i specifičnu metodologiju). Koristi se u zdravstvu, socijalnoj zaštiti, školstvu (specifični pravac je geštalt-pedagogija) u savjetovalištima, centrima za razvoj ličnosti (npr. razvijanje kreativnih sposobnosti), bolnicama itd. Razni modaliteti geštalt terapije se razlikuju po svojim tehnikama, razlici u težištu na kognitivnim, emocionalnim, tjelesnim ili interpersonalnim aspektima doživljavanja i populaciji sa kojom se radi. Tipični klijenti geštalt terapeuta su “presocijalizovani ljudi”: anksiozni, depresivni, perfekcionisti, fobičari. Geštalt se uspješno koristi i u tretmanu “psihosomatskih” smetnji, intrapsihičkih konflikata, problema s autoritetima. Dio geštaltističkih tehnika može se koristiti i u radu s psihotičnim pacijentima, borderline pacijentima i opsesivno kompulsivnim neurozama, ali je za tu populaciju prvenstveno potreban drugačiji psihoterapijski pristup.

 

Wingwave koučing ili koučing emocija

Da li ste se ikada pitali kako se nosimo sa stresom? Evo kako…

Oslobađamo se od stresa na dva načina: razgovorom i snom.

Pretpostavljate kako razgovor pomaže: izjadate se prijateljici ili prijatelju, popričate sa roditeljem ili braćom i sestrama, ili možda odete na seansu kod psihoterapeuta.

Ali sa snom je malo drugačije.  Ljudski mozak tokom sna obrađuje sve što smo proživjeli tokom dana, a neugodne emocije razgrađuje tako da se sljedeće jutro budimo „kao novi“, ne osjećajući opterećenje zbog stresne situacije koju smo prethodno doživjeli. Odatle je i potekla ona čuvena „Sjutra je novi dan.” Međutim, ukoliko je neka situacija bila previše stresna, kao a primjer saobraćajna nesreća, smrt drage osobe, razvod, problem na poslu, mozak nije u mogućnosti da dovrši taj samoisceljujući process za jednu noć. Iscjeljenje može da potraje nekoliko noći, mjeseci, godina, ponekad nikada. Tako u nama ostaje bolni trag proživljenog stresa, neoslobođen. Kako trag neprerađenog stresa i dalje tinja u nama, vraćaju nam se neugodne slike i osjećaji, koji opet uzrokuju nastajanje novih neugodnih osjećaja i situacija, koji nas koče i onemogućavaju u korištenju svih naših potencijala. Možemo vidjeti manifestaciju ovog traga kroz jednostavne primjere kao što su strah od javnog nastupa, anksioznost pred važnu utakmicu kod sportista ili trema pred ispit.

Vratimo se opet na san i na mehanizam oslobađanja od stresa kroz san. U snu, konkretno u REM fazi, kada se dešavaju brzi pokreti očiju, oslobađa se sav stres iz prethodnog dana. Interesantan je podatak da prosječan čovjek tokom dana doživi 20 različitih stresova. Ali, kako da se oslobodimo stresa nakon pomenutih teških situacija i životnih događaja?

Wingwave je metoda kojom se u budnom stanju simulira REM faza i na taj način pravi put za oslobađanje od teške stresne situacije. Osnovni postupak u wingwave koučingu jesu upravo ti brzi pokreti očiju kojima se mozak „reprogramira“ na način da prestaje reagovati na negativna iskustva koja su nas opteretila i izazvala stres ili traumu. Učinak se postiže tako što klijent prati ruku kouča dok se ona brzo pomiče lijevo-desno. Na taj način pokrećemo onaj isti proces koji za nas obavlja naš mozak dok spavamo kada briše, obrađuje, razrađuje i neutrališe stresne emocije koje smo doživjeli tokom dana. Cjelokupan postupak se dopunjuje elementima iz neurolingvističkog programiranja (NLP) I miostatskog testa.

Ovom izuzetno djelotvornom metodom prvo se rješavamo neugodnog osjećaja koji se pojavljuje u datim situacijama (npr. javni nastup), a potom se on zamjenjuje novim, ugodnim osjećajem. To znači da nakon koučinga, kad se prisjetimo ili suočimo sa stresnom situacijom na kojoj smo radili, ona više u nama ne izaziva nikakvu neugodnost i stres. Takođe, ako se pripremamo za neki događaj (ispit, nastup, takmičenje) nakon koučinga imaćemo na raspolaganju ugodne osjećaje koji su nam u tom trenutku potrebni (samopouzdanje, smirenost I slično).

Teme koje se najčešće obrađuju su:

  • strah od javnog nastupa
  • trema pred ispit
  • priprema sportista za postizanje emocionalne stabilnosti
  • priprema menadžera za povećanje emocionalne fleksibilnosti i bolje podnošenje stresa
  • strah od zubara
  • strah od leta avionom
  • strah od zemljotresa
  • stres usled saobraćajne nesreće
  • fobije
  • rad na samopuzdanju
  • kontrola neugodnih emocija (npr. bijes)
  • kontrola osjećaja zavisnosti prema hrani i pušenju,
  • rad sa mnogim drugim neugodnim osjećajima.

Rezultati su odmah vidljivi posle prvog susreta sa koučom koji u prosjeku traje do 60 minuta.